ArticleID PicAddress Subject Date
{ArticleID}
{Header}
{Subject}

{Comment}

 {StringDate}
 
 
 
 
 
 
 
ViewArticlePage
 
 
 
  • Prvi masivni napad   
  • 2012-03-12 16:59:2  
  • CountVisit : 17   
  • Sendtofriend
  •  
  •  
  • Husein je i dalje bio nevoljan da svoje pratioce pusti u borbu. Tad je sasvim neocekivano neprijatelj u bezglavoj panici napao Huseinov kamp. Htjeli su da na prepad osvoje mali odred. Medjutim, nacin na koji je Husein na Kerbeli utvrdio svoj kamp moze biti nazvan jedino remek-djelom odbrambene strategije. On je kamp podigao ne predjelu koji je sa tri strane bio okruzen lancem brda, na taj nacin oblikujuci polumjesec. Ovaj predio je poznat kao haa-yer i jos uvjek se moze vijdeti. Zatim je satore razapeo tako blizu jedan drugom da su njihova uzad bila izukrstana. Iza je bio iskopan jarak koji je bio napunjen suvim drvecem. Cim je poceo juris u rovu je zapaljena vatra. Na taj nacin, kamp je bio zasticem sa tri strane. Ispred satora kopljanici su klekli i upjerili svoja koplja napred. Kad se protivnicka konjica priblizila, njihovi konji, koji su bili vojno dresirani ugledali su suncev bljesak na ostricama maceva, i prirodno se povukli nazad. Doslo je do bitke. To je u stvari bio jak sudar prsa u prsa, koji je trajao pun jedan sahat. Zacudjujuce je kako je tako mala grupa od semdesetdvoje uspjela da za tako dug period zadrzi dobro naoruzanu vojsku od nekoliko hiljada vojnika. Neprijatelj je bio prisiljen da se za izvjesno vrijeme povuce natrag. Medjutim, u Huseinovom kampu su se pokazali gubitci. Medju cuvenim Huseinovim borcima koji su poginuli u ovom napadu, bili su Muslim Ibn Awsadz, Abdullah Ibn Umejr Kalbi i Dzenadah Ibn Kaab iz Hazredza. Svi konjanici u Huseinovoj grupi poginuli su u ovoj borbi. To se desilo jedan sahat prije Zuhr namaza.

    Neki od preostalih ljudi dosli su i pitali Huseina da probaju da se probiju do obale i donesu vode. Bilo im je dozvoljeno, ali svaki put kad bi se neko priblizio obali, Jezidove trupe bi pravile zestok otpor. Svi su poslije hrabre borbe bili ubijeni. Ne postoje izvjestaji da je imalo vode stiglo u Huseinov kamp.

    Zuhr namaz na Kerbeli

    Doslo je podne i vrijeme za Zuhr namaz. Abu Temama jedan od Huseinovih odanih pratioca prisao je Huseinu i pitao da se obavi namaz. Husein je pohvalio Abu Temama i zatrazio da se obavi Salat el-Hewf (Namaz pod opsadom). Husein je resio da na svakom koraku ostavi nasljedje. Ovim postupkom on je pokazao vaznost namaza za Muslimane.
    Seid Ibn Abdullah i jos nekoliko drugih ljudi su sa stitovima stali ispred ostalih dok su oni zavrsili namaz pod kisom strijela iz neprijateljskog kampa. Kad su Husein i njegovi pratioci zavrsili namaz, Seid Ibn Abdullah i ostali bili su mrtvi.

    U Huseinovu grupu od sedamdesetdva covjeka spadali su i Musiim Ibn Avsadz koji je imao 70 godina, kao i njegov cetrnaestogodisnji necak Kasim Ibn Hasan. Oni se nikako nisu mogli porediti sa ogromnom Jezidovom armijom. Osim toga glavni dio ove grupe sad je bio ubijen. Nekoliko preostalih Huseinovih boraca su od njega trazili dozvolu za borbu, otisli na bojno polje jedan po jedan, ili grupno i svi poginuli u borbi.

    Popodnevne borbe

    Medjutim za cijelo to vrijeme niko iz Fatimine kuce jos nije bio povrijedjen. Husein je tad pitao svog osamnaestogodisnjeg sina Alija da krene u boj. Ali koji je izgledao kao Poslanik Muhamed, izasao je iz satora u Muhamedovom ogrtacu i sa njegovim turbanom na glavi. Scena Alijevog odlaska iz satora je od ocevidaca u Jezidovoj vojsci opisana najdirljivijim rijecima i zabjelezena u istorijskim knjigama.

    Kad je njegov sin tako krenuo na bojno polje, Husein je zastao i svoj prst upravio ka nebu rekavsi:
    "Allahu! Budi svjedok istini da ja sad saljem svog sina da bude zrtvovan, a koji je po spoljasnjosti, govoru, hodu, temperamentu i karakteru izgledao isto kao Tvoj Poslanik, kad smo htjeli da vidimo Tvog Poslanika mi bi gledali u njega."

    Ali sin Huseinov se borio junacki, savladao nekoliko protivnickih vojnika i odjurio nazad do svog oca, koji ga je sa ponosom i divljenjem posmatrao dok se bori. Ali rece ocu: "O oce ima li da se popije imalo vode, vidio bi kako se zaista borim kad bih popio samo gutljaj."

    Husein je bespomocno pogledao u svog sina, pa zaplaka i rece:
    "O moj sine, kreni ka Dzenetu gdje tvoj djeda ceka da te pozdravi sa picem vjecnog blazenstva."

    Ali se vrati na bojno polje sa novom odlucnoscu. Omer Ibn Sad posla jednog od svojih starijih komandira po imenu Tarik Ibn Tejt da zavrsi sa Alijem. Tarik je citav bio prekriven oklopom. On snazno baci svoje veliko koplje na Ali Akbara. Ali Akbar se hitro izmace i zari svoje koplje u Tarikove grudi. Tarik pade sa konja. Ali Akbar ga izgazi kopitama svog konja. To je posmatrao Tarikov sin. On razjareno napade Ali Akbara koji ga odmah posjece. Drugi Tarikov sin Talha izjuri i uhvati Alija ogrlicom. Ali Akbar ga dohvati za vrat i zgnjeci ga. Talha ispade s konja. Neprijatelj je bio osamucen. Omer Ibn Sad je bio poremecen. On posla drugog iskusnog komadira da napadne Alija, a koji je isto tako odmah bio savladan. Omer vise nije imao drugog izbora sem da primjeni najkukavickiju taktiku, tako sto je naredio dvjema jedinicam macevalaca, od kojih je svaka imala po hiljadu ljudi, da pod komandom dva starija oficira istovrjemeno napadnu Ali Akbara i sa lijeve i sa desne strane.

    Ali Akbar je za neko vrijeme uspio da zadrzi obe grupe. Najzad, jedan Jezidov komandir, poznat kao izvrstan bacac koplja se prisunjao iza Alija, nanisanio na njega i snazno ga gadjao kopljem, koje je Alija pogodilo otpozadi i probolo ga kroz grudi. Ali je pao sa konja i stao da doziva svog oca. Husein je dotrcao do njega. Vidio je sina kako se mucio, slomljena ostrica koplja probila mu je grudni kos od cega je obilno krvario. Husein je ispoljio hrabrost i cvrstocu nevidjenu u ljudskoj istoriji. Iscupao je vrh koplja i video zadnji dah njegovog osamnaestogodisnjeg sina. On onda pozva preostale Hasimitske mladice i uz njihovu pomoc odnese mrtvo tijelo i smjesti ga blizu kampa.

    Tad Huseinova sestra Zejneba pozva svoja dva sina Avna i Muhameda, da krenu u borbu. Oni su bili sinovi Abdullaha Ibn Dzafera. Dok je Awn bio Zejnebin rodjeni sin, Muhamed je bio njen pastorak. Kad je Husein pokusao da ih zaustavi, Zejneba mu je objasnila da je jasno izrazena zelja njihovog oca bila da ukoliko se pokaze takva prilika, njih dvojica budu zrtvovani za Islam. Oba brata su otisla, odvazno su se borili i poginuli. Prenosi se da kad je Husein donio njihove ostatake u kamp, da Zejneba tad nije ni plakala ni jadikovala, mada je plakala i jadikovala za Huseinovim sinom Ali Akbarom.

    Medju Hasimitskim mladicima bio je Huseinov cetrnaestogodisnji necak Kasim Ibn Hasan. On je prisao svom amidzi i zamolio da podje u bitku. Husein ga pogleda i rece: "Kad sam zelio da vidim mog brata Hasana, ja bih pogledao u tvoje lice. Tvoje prisustvo mi je davalo podrsku i radost. Kako da te pustim da budes ubijen? Pored toga ti si tako mlad." Kasim je bio razocaran. Otisao je na stranu i sjeo da razmisli.

    Iznenada, on se neceg sjetio. Njegov otac Hasan, ostavio mu je testament koji je kao amajlija bio svezan na njegovoj ruci. Njegov otac mu je na samrti rekao: "Kad se nadjes u velikoj nevolji, onda otvori ovu amajliju i procitaj je". Kasim je otvori i poce da je cita. U njoj je pisalo: "Sine moj! Doci ce vrijeme kad ce moj brat biti napusten od svih njegovih prijatelja. On ce biti na pravom putu. Bice okruzen krvozednim neprijateljem. Ja cu tada vec dugo biti mrtav. Kad se to djesi, ja te molim da pomognes mom bratu i zrtvujes svoj zivot umjesto mene, stiteci njega i njegovu misiju. Ovo je moja zadnja poruka tebi".

    Kasim je bio presrecan. Bila mu je poklonjena zelja njegovog srca. Otrcao je svom amidzi Huseinu sa pismom. Husein ga je procitao. Poslije deset godina, on je video rukopis svog brata. Husein se sjeti svog brata i zaplaka. Sad je morao da pusti Kasima da ide. On ga povede u svoj sator. Stavi na njega bratovijev ogrtac. Naoruzao ga je i pripremio za bojno polje svojim rukama. Kasimova majka je to mirno posmatrala. Husein pomoze Kasimu da uzjase konja i isprati ga do pola puta bojnog polja.

    Humejd ibn Muslim, zvanicni izvjestac sa bojnog polja, prenio je sljedece:

    "Vidio sam kako na bojno polje dolazi mladic. Njegovo lice je sijalo kao pun mjesec. Nikad necu zaboraviti to da na sebi nije imao oklop, i da je kais njegove lijeve cipele bio odvezan. Dosao je sa isukanim macem i pozvao na duel. Javilo se nekoliko vojnika koji su jedan za drugim svi bili posjeceni. Do mene je stajao Amr Ibn Seid Azeda, i on rece: "Idem da ubijem to dijete." Rekoh: "Pa to je djecak, zasto zelis da ga ubijes", Amr rece: "O da, ubicu ga, bez sumnje."

    Kad je vojska sa svih strana opkolila djecaka, Amr je prisao i udario ga macem po glavi. Djecak se srusio sa konja i dozivao svog amidzu. Video sam Huseina kako je poput orla koji se ustremio na svoj plijen, dojurio do njega i svojim macem udario Amra. Amr je pokusao da rukom odbije udarac, od koga je njegova ruka bila posjecena do lakta.On je vristao i trazio pomoc. Medjutim, prije nego sto su Umajadski vojnici pokusali da ga spasu, Husein ga je ubio. Tamo se stvorila velika guzva. Kad se prasina spustila, video sam Huseina kako stoji pored mladica koji je umirao. On ga je podigao u svoje narucje. Isao je prema kampu i blizu do sebe drzao djecaka. Njegove grudi su bile naslonjene na Huseinove, a noge su mu se dck ga je Husein nosio vukle po zemlji. Husein ga je polozio do svog sina Ali Akbara. Rekao sam da je ovaj mladic bio Kasim Ibn Hasan.

    Ubrzo poslije toga, jedan za drugim svi Huseinovi rodjaci su ubijeni u borbi. Sad su ostali jos samo Husein i njegov polubrat Abas. Abas je trazio dozvolu za borbu. Husein zaplaka i zamoli Abasa ako moze da donese vode za djecu, dobro znajuci kakav ce biti ishod toga. Abas podize kozni balon za vodu, uze koplje u jednu a barjak u drugu ruku i tako odjaha ka rjeci. Abas je bio visok i dok je jahao, njegove noge su skoro doticale zemlju, i tako visok je izdaleka mogao biti primjecen od neprijateljskih vojnika.

    Abas napade vojnike drzeci se rjecnih obala sa takvom hrabroscu i okrutnoscu, da su morali da pobjegnu nekoliko stotina metara dalje. On je sjahao s konja, napunio kozu vodom i pojahao nazad prema kampu. To je gledao Kajs, komandant, koji viknu na njih posramljujuci ih sljedecim rjecima: "O kukavice, ne mozete da zaustavite jednog covjeka! Zapamtite, ako i najmanje vode danas stigne do Huseina, niko od vas nece ostati ziv."

    Kad su culi to, vojnici su obnovili svoje linije i sa svih snagama napali Abasa. On je sad imao mnogo tezi zadatak pred sobom. Do rijeke je dosao jasuci nizbrdo i sa praznom kozom za vodu. Sad je morao da jase uzbrdo i drzi kozu sa vodom koja je bila puna. Pokusavao je da spase kozu sa vodom od naleta strijela koje su dolazile sa svih strana. U jeku borbe, jedan Umajadski vojnik se prikrade iza njega i svom snagom udari Abasa po desnom ramenu i odsjece mu cijelu ruku. Abas je kozu drzao u zubima za njeno uze, i borio se lijevom rukom sve dok i njegova druga ruka na isti nacin nije bila odsjecena. Abas nezadrzivo nastavi prema kampu drzeci kozu sa vodom na svojim grudima. On nije imao ruku za borbu, ali je njegova volja da prezivi i donese djeci vode bila tako jaka da je udarao nogama neprijateljske vojnike na njihovim konjima, dok najzad jedna strijela nije probila kozu sa vodom. Abas je shvatio da je bilo uzaludno da se vrati u kamp i okrenuo se prema rijeci. Nije imao ruku da se bori. Jedan vojnik ga udari buzdovanom po glavi. On se srusi s konja i stade da doziva Huseina.

    Husein odjuri do svog brata koji je lezao pored obale. Dosada, Husein je donosio nazad u svoj sator tijela svih njegovih rodjaka. Ali kad je dosao do Abasa, vidio je da je on bio tako tesko povrijeden da je bilo nemoguce da ga odnese u sator. Abas je sam zamolio Huseina da ga ne nosi u sator. Husein upita za razlog. Abas rece da je obecao da ce djeci donijeti vode, ali to nije ispunio. Nije zeleo da se cak i poslije smrti sretne s njima. Ovo je bio zadnji vojnik iz Huseinove male grupe.
    Abas je sahranjen na mjestu gde je pao boreci se. Zbog toga je njegov mauzolej dalje od Huseinovog i ostalih sehida.

    Husein se sad spremao za zadnju bitku svog zivota. Krenuo je ka satoru sa zenama da se oprosti s njima zadnji put. Odjednom se iznutra zaculo glasno plakanje. On otrca do satora, i vidje njegovog sestomjesecnog sina u majcinom narucju potpuno iscrpljenog od zedji. Husein onda upita svoju zenu da li da pokaze bebu neprijateljskim vojnicima, posle cega je bilo moguce da se neko od njih smiluje i da bebi malo vode. Husein uze bebu u narucje, pope se na brdo i obrati se neprijateljima sljedecim rijecima:
    "O vojnici, ako mislite da sam ja uradio nesto pogresno i da zasluzujem patnju i kaznu, vi presudite meni, ova beba je neduzna zato ima li neko od vas milosti prema njoj da joj da malo vode"

    Humejd Ibn Muslim, zvanicni izvjestac prenio je da je ovaj prizor bio prepun zalosti i da su neki vojnici okrenuli lica i plakali. Omer Ibn Sad pozva svog zapovjednika strijelaca Hurmulaha i rece: "O Hurmulah, prekini Huseinov govor."
    Hurmulah u svoj luk stavi tri zasiljene strele, nanisani i pogodi dijete u vrat, jos uvek u Huseinovom narucju. Druga dva zubca prostrelise Huseinovu ruku i bebino uho. Beba se grcevito presamiti u Huseinovom narucju i istog casa izdahnu. Husein krenu nazad u sator sa mrtvim tijelom bebe u rukama. Na vratima za trenutak zastade, okrenu se nazad i zaustavi. Zatim podje opet ka satoru. To se desilo sedam puta. Svaki put on je izgovarao: "Zaista mi smo od Allaha, i Njemu cemo se vratiti. Mi smo privrzeni Njegovoj volji, i pokoravamo se Njegovoj komandi."
    Kao da je oklijevao da ude u sator. Moguce da je sakupljao snagu da bi mogao da se suoci sa majkom bebe koja je nemilosrdno ubijena u njegovim rukama i krv je i dalje tekla iz njenog vrata.

    Ovaj Huseinov postupak je postao obicaj Asure. Musarci medju Huseinovim sljedbenicima ujutro na dan Asure idu u pustinjske prijedele i poslije obavljanja namaza oni sedam puta ponavljaju pjesacenje napred i nazad, recitujuci gore navedene stihove.

    Husein se onda sa bebom u rukama ponovo pojavio iz satora. Prepjesacio je odredjenu razdaljinu. Zatim je sjeo i svojim macem iskopao plitak grob. Zakopao je bebu. Umajadski vojnici su ga posmatrali dok je sve to radio. Kasni je cemo objasniti vaznost ove sahrane.

    Kraj bitke

    Husein se vratio u sator gdje je lezao njegov dvadeset cetvorogodisnji sin Ali Zejnul Abedin koji se nalazio u visokoj groznici. Zejnul Abedin nije imao pojma o tome sta se je desilo. Otvorio je oci i pogledao Huseina. Kad mu Husein rece da su svi muskarci iz njegove porodice bili mrtvi, on uzbudjeno ustade i zatrazi svoj mac da i on ode da se bori. Ali je groznica bila toliko jaka da nije mogao da stoji, pa istog trenutka izgubi svijest. Husein ode da vidi svoju djecu, zene i sestre i da se oprosti sa njima. Zatim je uzjahao konja i silovito se bacio na neprijatelja.
    Istoricari su prenijeli da je ubijao neprijateljske vojnike lijevo, desno i u sredini i da je govorio: "Vidite li kako se Fatimin sin bori, Vidite li kako se Alijev sin bori, Vidite li kako se Bani Hasim bori, tri dana bez vode i hrane."
    Ocevidci su prenijeli da nisu vidjeli da se neko bori tako hrabro nakon sto je za samo nekoliko sati vidio da mu je skoro cijela porodica izginula.

    Konacno, Samir Ibn Zaldzevsan je skupio sve svoje ljude i naredio im da napadnu Huseina iz svih pravaca istovremeno, sto su oni i uradili.
    Husein je pao sa konja nedaleko od mjesta gdje je njegova sestra prestraseno posmatrala okrsaj. Kad je Samir posao da oborenom Huseinu odrubi glavu, Zejneba pogleda ka Omeru i rece: "O sine Sada gledaces kako se Abu Abdullah ubija"
    U istom trenutku iz satora istrca djecak i ugleda kako se ubica priblizava njegovom amidzi, rasiri ruke i rece: "Molim te nemoj da ubijes mog amidzu!"
    Ali ga sustigose udarci i odsjekose mu obije ruke. Uprkos svoj borbi i guzvi, ipak niko nije bio spreman da obezglavi Poslanikovog unuka. Najzad su to zajedno uradili Samir i Havli.

    Huseinova glava je nabode na koplje, a komandiri stadose da Omeru Ibn Sadu cestitaju na pobjedi bitke na Kerbeli. Po Jezidovoj zelji, Omer Ibn Sad je naredio da se Huseinovo mrtvo tijelo izgazi kopitama. Huseinov kamp je opljackan. Odnijeto je sve, cak i zenski hidzabi. Nausnice sa usiju Huseinove cetverogodisnje cerke brutalno su iscupane od cega je ona krvarila. Kozja koza na kojoj je u groznici lezao Zejnul Abedin takodje je odnijeta.

    Poslije Asure

    Zene i djeca su proveli noc pod vedrim nebom, zedni i gladni. Ujutru su svi bili svezani uzadima i tako baceni na gola ledja kamila koje su pasle na polju gde su tijela Huseina i njegovih rodjaka lezala bez glava, prekrivena vlastitom krvlju i prasinom. Tad su se Umajadski vojnici sjetili da je Husein zakopao sestomesecnu bebu, jednog od svojih "vojnika".
    Oni su kopljima razgrnuli mehku zemlju i pronasli grob. Cak je i glava sestmjeseci stare bebe nabodena na koplje. Zasto? Zato jer su za sto vise odrubljenih glava iz porodice Bani Hasima oni mogli da od Jezida ocekuju vise nagrada.

    Ova dva varvarska obicaja - gazenje tijela mrtvih ratnika i osvajanje zena na mjestu gdje su njihovi muskarci lezali mrtvi - bili su apsolutno zabranjeni od Muhameda za vrijeme njegovih pohoda protiv nevjernika. Ironicno je da su oba obicaja bila obnovljena od onih koji su tvrdili da su njegovi sljedbenici i to protiv njegove vlastite porodice.

    Zaobljenici u Kufi

    Dvanaestog Muharema zarobljenici su stigli u Kufu. Pobjedonosna Umajadska vojska u grad je usla uz mnogo pompe i slavlja. Zarobijenici i odsjecene glave Huseina i njegovih pratioca su prikazane sa velikim ponosom. Narod je sa krovova posmatrao dok je karavan prolazio kroz glavne gradske ulice. Majke su iz sazljenja prema njima bacale komade hljeba i hurmi. Huseinova djeca tako bjehu i gladna i zedna da su uzimala komade hljeba i hurmi i pocela ih jesti. Huseinove sestre Zejneba i Umm Kulsum uzimahu hranu od njih i bacahu je rekavsi: "O narode Kufe, Mi smo porodica Allahovog Poslanika, sadaka nam je zabranjena"

    Muslim Dzessas, zidar opisao je prizor ovako:
    "Bio sam pozvan od vladinih sluzbenika da popravim jedan dio guvernerske palace i zapoceo sam s poslom. Dok sam radio cuo sam veliku galamu i zvuke vojne muzike. Tad sam ugledao veliku gomilu na ulicama. Pitao sam nekog zbog cega je bila ta buka. On mi rece da je porazen pobunjenik koji se digao protiv Halife Jezida, od vojske koju je poslao guverner Ibn Zijad. Pobjedonosna armija je sa zarobljenicima osvojenim u borbi ulazila u grad. Upitao sam ko je bio taj pobunjenik, nasta mi taj covjek odgovori da je to bio neko poznat kao Husein Ibn Ali. Bio sam zaprepascen. Nisain znao sta da radim. Pobjegao sam u cose, udarao se rukama po licu i plakao. Onda sam ugledao nekoliko zena sa djecom na kamilama koje su bile bez ikakvog prekrivaca ili sjedla. Tad sam vidio da se karavan zaustavio. Starija zena je dala znak gomili da ucuti, i pocela je da govori. Nikad prije toga nisam cuo da zena odrzi tako uticajan govor. Okrenuo sam se i vidio da pored mene stoji jedan star i slijep covjek. On je plakao, suze su mu toliko tekle da je cijela njegova brada bila mokra i jecao je: "O! Ti ljudi su najbolji ljudi na svjetu, te zene su najcasnije zene, ta djeca su najdivnija od sve djece"

    Taj prizor nije mnogo razlicit od one bibliske scene raspeca Isusa Hrista. Dok su po bibliji Rimski vojnici i Jevreji proslavljali pobjedu, saka njegovih privrzenika je stajala, posmatrala i bjespomocno plakala.

    Zarobljenici su odvedeni Ibn Zijadu, gdje je svaki komandir opisao podvige koje su on i njegovi vojnici zadali "pobunjeniku." U toku dvorske ceremonije, Huseinova glava je na posluzavniku donijeta Ibn Zijadu.
    Ibn Zijad se popeo na minber i obratio prisutnima uz rijeci: "Hvala bogu da je lazov, sin lazova, porazen u oruzanoj borbi protiv Halife Jezida Ibn Muavije."

    U dvoru je bio prisutan i Abdullah Ibn Afef iz plemena Azd, stari prijatelj Ali Ibn Abu Taliba. On je bio delimicno slijep, ali je ubrzo shvatio sta se desavalo. On je bio hrabar covjek, i u mnogim bitkama se borio zajedno uz Alija. On na kraju ustade i rece Ibn Zijadu:
    "Ti si lazov, i sin si lazova, o Ibn Zijade. Ubio si Poslanikovog unuka i svezao u uzad kao obicne zarobljenike cerke Alija i Fatime, i ponosis se time. Tako mi Boga, spremi se za dzehenemsku vatru. Nek Allahovo prokletstvo nad tobom bude zauvjek"

    Ibn Zijad je gorio od bjesa .Namignuo je strazi da uhapse Ibn Afefa. On je izgovorio bojni poklic plemena Azd. Tu je bilo prisutno pet-stotina puno naoruzanih vojnika iz tog plemena. Oni su pritrcali da ga spasu, i otpratili ga do kuce. Ibn Afef je samo neko vrijeme bio siguran. Iste noci je uhapsen i obezglavljen.

    Huseinova glava je bila izlozena u gradu za javno pokazivanje. Poslije nekoliko dana zarobljenici i glave su poslati u Damask za pokazivanje Jezidu.

    Put iz Kufe za Damask

    Ibn Zijad zatim naredi da se zarobljenici posalju u Damask. Kad je karavan napustao Kufu, na krovove kuca se okupio narod da vidi zarobljenike. Na svakoj pauzi Zejneba i druge zene iz Poslanikove kuce su se obracale ljudima i pricale o tome sto im se desilo. Mnogo ljudi nije znalo ko je bio ubijen i ko su bili zarobljenicii. Ovim putem Huseinova poruka se prenosila preko njegovih prezivelih. Poceli su da se javljaju znaci revolta. Ljudi su bili uvrijedjeeni i ogorceni zbog ovog zlostavljanja i nepravde. U mnogo mjesta duz puta za Damask seljaci su se suprotstavljali Umajadskim vojnicima i doslo je do nekoliko obracuna. Zato su komandanti odlucili da karavan odvedu na pustinjski drum i potjeraju ga brze da bi sto prije zavrsili putovanje. Kamile su na silu tjerane da idu preko svojih mogucnosti. Bilo je sezdeset cetiri zarobljenika, od kojih cetrdeset majki dojilji. Sve one su izgubile svoje bebe u surovoj jurnjavi. Zejnul Abedin je bio tako bolestan da nije mogao sigurno da stoji na ledjima razjarene kamile. Njegova stopala su bila zavezana za stomak njegove kamile. Kad su stigli u Damask, meso iz njegovih bedara je izaslo spolja, i iz svih rana je obilno krvario.

    Zarobljenici u Damasku

    Poslije nekoliko dana putovanja, karavan je stigao u Damask. Zarobljenici i glave pobijenih clanova Fatimine kuce predstavljeni su Jezidu na raskosnoj ceremoniji. Prenosi se da su zarobijenici morali nekoliko sati da cekaju van kapije, dok dvor ne bude ukrasen. U dvoru je postavljeno 700 mjesta za posmatrace, medju kojima su bili lokalni vladari i strani predstavnici.

    Izgleda da je vecina zarobljenih bila oslobodjena na putu za Damask. Zadrzani su samo bliski clanovi Huseinove porodice. Jednim uzetom je za vratove bilo zavezano dvanaest osoba. Kako je medju njima bilo djece, stariji su morali da se saginju kako se ona ne bi ugusila. Ipak, njihovi vratovi su bili isjeceni od uzeta, koje je cijelo bilo krvavo od njihovih rana. Zene su krile lica svojom kosom, dok je Zejnul Abedin, jedini preostali muskarac stajao pognute glave u sredini dvora.

    Huseinova odrubljena glava je donijeta Jezidu na zlatnom posluzavniku. On je u ruci drzao stap. Poceo je njime da udara Huseinove usne. U dvoru je bio prisutan Zejd Ibn Arqam, ugledni ashab Allahovog Poslanika koji je bio u godinama. Sav iznenadjen, Zejd Ibn Arqam je shvatio sta se desilo.
    On zavrista sa uzasom i rece: "Makni stap, O Jezide! Video sam Poslanikove usne na mjestu gdje je tvoj stap".
    Onda, primjetivsi vlastitu bjespomocnost u tome, jecajuci i vapeci izadje iz dvora.

    Jezid je, medjutim bio krajnje zadovoljan sto vidi sve to, pa rece:
    "Niti je ikad imalo neko poslanstvo, niti se ikad spustio melek s neba, To je bila samo lakrdija Bani Hasima za uspostavljanje njihove vlasti. O kako zelim da su moji preci danas ovdje pa da vide kako sam se osvjetio za Bedr i za Uhud."

    On zatim poce da se ismijava i da vrijedja zarobijenike. Na kraju, Huseinova sestra Zejneb u bjesu uzviknu na Jezida i rece:
    "O ti sine oslobodjenog roba! Ponizi nas koliko god mozes i iznuri sebe od tog zadovoljstva, Allaha mi, nikad neces izbrisati nase pamcenje. Ljaga te nikad nece napustiti. Zar je tvoje misljenje nesto drugo od zablude? Jesu li tvoji dani nesto drugo nego broj? Je li tvoj skup nesto drugo osim rasipanje?"

    Zejneba je u njenom obracanju Jezidu podjsetila na vrijeme osme godina Hidzre, kad su Muslimani pobjedonosno usli u Meku. Allahov Poslanik je mogao - da je to htio - da naredi da Abu Sufijan i njegova porodica, sa obzirom na njihovo nemilosrdno proganjanje Poslanika i Muslimana uopste, budu pogubljeni; ali ga on nije samo pustio da ode, vec je za sve proglasio opste pomilovanje, a njegovu kucu odredio nepovredivom. Dakle, Jezid je bio unuk covjeka koji je bio oslobodjeni rob Allahovog Poslanika, Zejnebinog djede.

    Zakljucak

    Prepirka izmedju Jezida i Zejnebe izmedju ostalog pokazuje da, uprkos svoj boli, uvreda i bijede, Jezid nije uspio da slomi duh Fatimine djece.

    Svaki clan ove grupe je znao da je sve ono sto ih je zadjesilo bilo uslovljeno cinjenicom sto su odbili da se pokore tiraninu i sto su se borili se za svoja, isto kao i za osnovna ljudska prava drugih.
    Jezidovi likujuci stihovi u vezi bitke Bedra i Uhuda pokazuju da je u njegovom umu to u sustini bio sukob izmedju klanova Bani Hasim i Bani Umeje, i da je on, buduci clan cuvene kuce Bani Umeja, bio uspjesan u pokoravanju Bani Hasima, jos jednom u dugoj istoriji ovih medjuplemenskih sukoba.

    U drugu ruku, Husein je svojim postupcima, kao i mnogobrojnim govorima tokom sedam dana Muharema na Kerbeli, pokazao da je ovaj sukob po svojoj prirodi bio univerzalniji, i da je znao da kroz svoje zrtvovanje ide ka tome da zivi zauvjek.

    Jezid je umro beskorisno kao sto je i zivio, samo tri godine poslije bitke na Kerbeli. Dok je jurio majmuna pao je s konja i slomio vrat.

    Kao sto je istorija zapisala, oni koji su na Kerbeli bili ocevidni pobjednici, iscezli su bez traga. Dok je ravnica Kerbele iz napustenog komada jalove zemlje porasla u komesajuci grad u kome je centralni spomenik Huseinov prekrasan mauzolej.
    Sa dubokim postovanjem, stotine hiljada ljudi svake godine danonocno obilaze Huseinov mezar. Huseinovo mucenistvo se od njegovih sljedbenika svake godine tokom prvih deset dana mjeseca Muharema, u cijelom svijetu prati sa uzvisenim postovanjem. Odrzavaju se javna skupljanja, daju se govori u kojima se dogadjaji sa Kerbele prepricavaju uz dirljive prizvuke, obavljaju se molitve sa efektom da bi Uzviseni Allah njegovim sljedbenicima u trenutku njihovog iskusenja podario istu hrabrost i cvrstinu kao sto je dao Huseinu.
    Na kraju ovih skupova, prisutni ustaju i Huseinu i njegovim sljedbenicima daju zakletvu uz sljedece rijeci:
    "Zelim da sam bio s tobom (na Kerbeli) i da sam postigao isto uzviseno mjesto (kao sto si i ti)

    Iako je odrzavanje podsjecanja na Huseina u Muharemu tek odnedavno pocelo u Zapadnim zemljama, ono je dio Muslimanske kulture u Indiji, Pakistanu, Iranu, Iraku i drugim istocnim zemljama.

    Mi cemo o ovome opsirnije raspraviti u nasem predstojecem djelu "Buducnost Azadarija" (insAllah).

    Zibhin Azim

    Vratimo se sad na pocetak ovog clanka, gdje smo se pozvali na Kur'anske ajete u vezi price o Ibrahimu i Ismailu. Zavrsna recenica ajeta:

     
    FirstName :
    LastName :
    E-Mail :
     
    OpinionText :
    AvrRate :
    %0
    CountRate :
    0
    Rating :